Kultura
Crkva svetog Stjepana u Sovinjskom Polju
Slike višestoljetnog života u unutrašnjosti Istre: Crkva svetog Stjepana u Sovinjskom Polju
U sjevernom dijelu Istre, u njezinoj unutrašnjosti, nalazi se jedno od važnijih istarskih središta – pitoreskni gradić Buzet, čija se starogradska jezgra uzdiže na brdu iznad rijeke Mirne. Slika tog grada koji prkosi plavom nebu i beskrajnom zelenom krajoliku jedan je od specifičnih simbola istarskog poluotoka, ali i sama Buzeština krije u sebi bezbroj povijesno-kulturnih dragulja.
Iako je buzetski kraj naseljen još od prapovijesti, čemu u prilog govore ostaci kamenih predmeta pronađenih u buzetskim špiljama, razdoblje je srednjeg vijeka to koje je ostavilo najviše traga na mjestima koja Buzet okružuju. Jedno od takvih mjesta je i Sovinjsko Polje koje oni koju su onuda prolazili opisuju jednostavnim riječima, kao mjesto koje „nema spomenika ili nekih zanimljivosti, ali je lijepo proći kroz njega“. Doista, promatranje zalaska sunca s uzvisine, kroz maslinike i vinograde, vjerojatno je prvi razlog zbog kojeg ćete se naći u Sovinjskom Polju. No, ne dajte se zavarati: i ovo mjestašce, koje po posljednjem popisu broji tek tridesetak stanovnika, skriva spomenik iz nekog minulog doba.
Produžite svoj boravak i potražite crkvicu svetog Stjepana Prvomučenika. Duga povijest štovanja ovog sveca u Istri, onoga koji je prvi stradao nakon Krista, nailazi na svoj odjek i u ovom romaničkom zadnju s karakterističnim gotičkim zvonom na preslicu, inače tako čestim kod primorskih crkvi.
Crkvica nije u uporabnom stanju i danas je doista samo svjedok vremena. Skromna i nevelika, okružena bujnom vegetacijom, ona kao da priča tihu priču o jednostavnosti života u ovom maestralnom krajoliku i o snazi zemlje na kojoj se nalazi. Jer upravo je zemlja ono što je čovjeku ovog prostora davalo život: ljudi su naselja gradili na brdima koja su im pružala prirodnu utvrdu, a živjeli su oduvijek od zemlje, maslina i vinograda. Pogled na jednostavnu jednobrodnu crkvu sv. Stjepana pod istarskim nebom o tome nas opominje: ljudska ruka ovdje ne može zasjeniti prirodu. Onaj zalazak sunca nad Sovinjskim Poljem sada djeluje još čarobnije, zar ne?
